Do Srbije blizu, do Kosova još bliže, to je onaj „rog“ Sandžaka na krajnjem istoku Crne Gore. E, to je općina Rožaje. Rožaje je, da odmah naglasim, ono, a ne, kako ga neki sklanjaju, one, dakle jednina, srednji rod, u Rožaju, ne u Rožajama.

Smiljavica, Hajla, Štedim, Rusolija, Sijenova, Beleg, Žlijeb… imena su – još ih je, da ne nabrajam baš sve – planinskih vrhova Prokletija koji Rožaje vječno drže u okruženju, ali će ih svaki Rožajac, svakom ko je spreman slušati, hvaliti sve do nebesa. Između njih su se, kroz kameni obruč, ipak, jedva nekako, sa svih strana provukle ceste pa se u gradić može i iz Novog Pazara, i iz Kosovske Mitrovice ili Peći, i iz Bijelog Polja, odnosno Berana. I svaki će vas Rožajac, hvaleći planine, uvjeravati da ste uzalud dolazili ako barem nekoliko dana ne prolunjate Prokletijama. Neka, hvala, dosta su mi moje planine.

Rožaje je predominantno muslimanska čaršija i to se, ponajprije po munarama pet džamija, vidi na svakom koraku, s tim što su se ovdašnji muslimani na popisu nacionalno podijelili na Bošnjake, Muslimane, Bošnjake-Muslimane, Bosance i Crnogorce-Muslimane. Najviše je Bošnjaka, 8.136 od ukupno 9.422 stanovnika gradića, a posebno su zanimljivi posljednji, Crnogorci-Muslimani; bit će da su oni razlog tomu da je Crngoraca po popisu svega 215, a crnogorski je materinski jezik čak 1.809 Rožajaca. Stvarno su, međutim, mnogi Rožajci, pogotovo iz dijela naslonjenog na Metohiju, starinom Albanci, a „naški“ jezik, kako su ovdje ono što se sad naziva tzv. BHSC jezikom ili jezicima zvali sve do raspada bivše nam države, naučili su tek naknadnim miješanjem s ostalima.

Najvažniji civilni objekt je Ganića kula, a najvažniji (i najljepši) vjerski objekt Kučanska džamija. Sjećate li se Ejupa Ganića, člana prvog Predsjedništva BiH iz reda „ostalih“? Usput, bio je „ostali“ koliko sam i ja Eskim ili Kirgistanac. Ganića kula sada sama strši nebu pod oblake, a prije tridesetak godina pretvorena je u zavičajni muzej, koji uzalud obilazim, mada mi – radni je dan - ljudi koji žive oko kule kažu „ma sa'će oni, đe su, tu su“. Čak ću nekad kasnije svratiti i do turističkog ureda, čak pokucati i na vrata lokalnog radija, sve ne bih li našao nekoga ko će mi otključati muzej, ali i tamošnji zaposlenici su u fazi „đe su, tu su“. Kažem da je kula sama, jer je – prvotno je, još 1797. godine, i izgrađena za obranu od mogućih napada Karađorđevih ustanika – nekad bila okružena visokim i debelim zidovima, unutar kojih je bilo dovoljno prostora za sve prateće objekte, a Ganići su imali i vlastiti izvor. Kad su ustanička vremena prošla, pretvorena je u stambeni objekt, i dalje, zlu ne trebalo, zadržavajući obrambene predispozicije.

M.J. | Bljesak.info / Denis Hadžialijagić ispred kuće svojih predaka

Iako ogoljena, „ćelava“, bez musafirskog alema na krovu, iako su joj po nekadašnjoj avliji odavno iznikle kuće, i danas je glavni simbol Rožaja pa se, našla čak i na općinskom grbu. Ujedno je i najstarija sačuvana ovdašnja građevina. Ali… Jedno baš-baš veliko „ali“ doznajem negdje pod konac dana: sadašnja kula je ustvari replika, čak nije ni na istom mjestu na kome je nekad stajala, a onu pravu je zub vremena i nebrige toliko sažvakao da se davno sasula u prah.

Prava ili neprava, što se mene tiče, u Rožaju i tako ima jedna kuća ljepša od Ganića kule. Vlasnici su joj Hadžialijagići, po njima i nosi ime, a gordo stoji nedaleko od Kučanske džamije. Jednog od njih, Denisa, nalazim u obližnjoj prodavaonici, odakle ćemo do kuće. I Hadžialijagića kuća je na svoj način kula, malo šira i niža od one Ganića. Minus joj je što više nema šindre na krovu, a plus, i to veliki, zaobljena terasa ispod potkrovnog vijenca. Ne zna se kad je podignuta, a po nekim tvrdnjama, čak je starija od Ganića kule i seže u sredinu 18. stoljeća. Narod je zove i Fatimina kuća, po Fatimi Hadžialijagić, koja se nikad nije udavala i cijeli je život proživjela u kući. Hadži-Alijaga, po kome njegovi potomci i danas nose prezime, bio je bogati trgovac, koji je vidio svijeta od Dubrovnika do Soluna, Istanbula i Damaska, jedan od prvih hadžija iz rožajske zabiti, znalac arapskog i turskog jezika, u mnogo čemu drugačiji od drugih, pa nije čudno što je poželio imati i kuću drugačiju i ljepšu od drugih.

Nađe se okolo još poneka starinska lijepa kuća, a ima ih i dalje od nekadašnjeg središta. Posebno se ističe Pepića kuća, nekad također u vlasništvu Ganića, u kojoj su novi vlasnici, Pepići, napravili i privatni muzej. I to je zaključano pa uzalud, k'o lopov, obilazim oko kuće – ništa od viđenja zbirki ćilima, marama i štočega sličnog. Možda je i bolje, priča mi jedan od susjeda Pepića: prije nekog vremena je nekom novinaru iz Bijelog Polja, ne sjeća mu se, kaže, imena, sin vlasnika, nezadovoljan tv-reportažom o muzeju, u dvorište bacio bombu. Elem, lijepa je Pepića kuća, barem ono što se vidi izvana, a čak i da nije, morao bih napisati da jest; bolje to, nego bomba u moje dvorište :)

M.J. | Bljesak.info / Pepića kuća

Starokuči, Novokuči i Zatrijebčani, govori li to nešto nekome izvan Crne Gore? Sve su to Kuči, crnogorsko-brdsko pleme, u kome ima i pravoslavnih, i katolika, a i onih koji su prešli na islam. Kad je Husein-kapetan Gradaščević, tjerajući Osmanlije, stigao do Sandžaka, Kuči su se listom stavili na raspolaganje, masovno se priključujući njegovoj vojsci. Napominjem ovo zbog Kučanske džamije, na lijevoj obali Ibra, kako bi se štošta lakše shvatilo. Rožaje je „podijeljeno“ na dva plemena, Kuče i Klimente, otud i Kučanska džamija.

Jedni je drže starijom od Ganića kule, a oni što su rovili po arhivima tvrde da ipak potječe tek iz prve polovine 19. stoljeća. Meni je važnije da je otključana i da mogu unutra, mada je se – ovdje su zime oštrije i snjegovi viši nego drugdje – ponajprije zbog strmog krova od šindre, iz koga je iznikla drvena munara, ne mogu nagledati ni izvana; zato napravih pedesetak fotografija iz svih mogućih i nemogućih kutova, makar mi je dovoljna jedna ili dvije. Ponutrica je kombinacija starog i novog, s tim da to novo ne strši preko mjere. Izuzetno dopadljiv je mimber, ne vidi se takav baš svugdje. U odlasku zastajem pročitati dovu koja se moli pri izlasku iz džamije: da nas Allah dobrom obaspe i zaštiti od prokletog šejtana.

S istim oduševljenjem bih pisao i o džamiji sultana Murata II., na brijegu iznad Ibra, znanoj i kao Kurtagića džamija, da je od nekadašnje ostalo išta osim imena. Najstarija, ali, dakle, samo po imenu, mada je jedni vezuju za Murata II., a drugi za Murata IV. Koji god Murat ju je sagradio, od njegovog nije ostalo ništa. Da, ona je Gornja, a Kučanska Donja džamija, Kučanska je od Kuča, ova od Klimenta. Ukratko: više puta rušena, ne od nekakvih famoznih neprijatelja već od vlastitih džematlija, a sadašnja datira iz 2008. godine. Ne razumijem i nikako ne mogu podržavati one koji ruše staro da bi napravili novo i veće, jer su to novo i veće, s dva minareta i devet kupola, mogli napraviti i pored starog. Sad je, eto, kažu ovdje s ponosom, najveća u Crnoj Gori, usto s prelijepim arabeskama od pročelja do zadnjeg kuta. Što se mene tiče džaba im, Kučanska je stoput ljepša.

M.J. | Bljesak.info / Kučanska džamija

Sreća pa je groblje pored i iza džamije – barem mi tako izgleda – izuzeto od ovako nesuvislih projekata, mada ne vjerujem da kapija mora biti zaključana pa stare nišane sa sigurno zanimljivim ukrasima i natpisima mogu vidjeti samo kroz rešetku. Obnovu je financirala TIKA, Turska agencija za međunarodnu suradnju i koordinaciju. Ko daje keš, određuje pravila, pa je TIKA groblje s brojnim ne samo vojničkim već i grobovima ovdašnje uleme na ulaznoj ploči svela na „osmansko šehitsko mezarje“. Tu se, pored džamije, nalazi i turbe Muhameda Užičanina, pogubljenog 1750. godine u obližnjim Balotićima po pobunjenim janjičarima. Koliko je bio važan, najbolje govori podatak da mu je 1854. – zapamćen je, dakle, duže od stoljeća – turbe dao načiniti Huršid-paša. Legenda kaže da je na mjestu gdje je ubijen iznikla iznimno mirisna ruža, koju su njegovi štovatelji presadili ovdje, gdje mu je sad turbe. I dalje zanosno miriše, ali je uzalud pokušavaju presaditi – neće pa neće!

Ispod džamije je, uz cestu, trokatnica s vjerskim i političkim institucijama, od Centralnog odjeljenja Škole Kur'ana do sjedišta Bošnjačke stranke, a na obližnjem trgu sebilj, zidani, s alemom na orijentalnom kroviću. „Pravi“, dakle u osnovi drveni sebilj, s mramornim postamentom i bakrenim krovom, posađen je – sad je to u Sandžaku moda – na glavnom gradskom trgu, tamo gdje sam, blizu hotela što nosi ime grada, na radiju i u turističkom uredu, uzalud tražio ključ Ganića kule.

M.J. | Bljesak.info / Pravda za Palestinu

Između džamije i sebilja uzdiže se zgrada islamskog Kulturnog centra „Sulejmanija“, za koji je, pak, keš osigurala istoimena fondacija za razvoj obrazovanja i kulture. Tu je i internat za bolje, a siromašne učenike iz udaljenih rožajskih sela, učionice, knjižnica… U tom dijelu gradića je i Osnovna škola nazvana po istaknutom partizanu Mustafi M. Pećaninu (1914. - 1943.), čija bista, zajedno s poprilično smeća razbacanog po dvorištu, krasi travnjak ispred zgrade. Postament se malo uzjogunio, kao da su ploče naumile raspasti se kao „Bijelo dugme“ i svaka za se krenuti u bijeli svijet.

Cijelo Rožaje natkriljuje džamija na Bandžovom brdu; em je brdo iznad, em su dvije munare visoke po 40 metara. To je ono kod nas manje-više sveprisutno „Ovo je naš grad!“ Dokazuje se samima sebi, a i onima drugim, kojih je puno manje. Ovdje su to pravoslavni Srbi, čiju bogomolju, crkvu Ružica, sazidanu 1984. i stavljenu pod zaštitu svetog Jovana Krstitelja, također vidjeh. Mala, skromna, nekako skrivena od grada, gotovo kao da se pravi da ni ne postoji. „Pokajte se, približi se carstvo nebesko“, poručuje Svetitelj s mozaika na pročelju. Oko crkve groblje, rubom mu iz nekog razloga sve razrovano, a među novim nailazim i na poneki podobro star spomenik. Uz ogradu nagnuta, gotovo srušena tabla sa sličicama crkava i manastira Gornjeg Polimlja.

Za crkvu je – Ružica je, kažu, bila Rožica – vezana i jedna od legendi o nastanku imena grada. Drugi, pak, tvrde da nema nikakve veze s tim i da je ime Rožaje nastalo od krečnjačkih stijena nalik rogovima ispod nekadašnje utvrde koja se jedva nazire u daljini.

Umjesto na Bandžovo, sve je to gore „od prekjučer“, penjem se na brdo iznad suprotne strane gradića, na kome se bijeli spomenik. „Ma nekom partizanu koji je gore izgubio glavu“, odgovara mi sredovječni lik na pitanje čiji je bijeli spomenik. Do spomenika treba proći kroz muslimansko groblje, gdje se čudim tomu na koliko nišana su imena ispisana ćirilicom.

Brdo se zove Top, a partizan, točnije partizanski komesar, zvao se Radun Đukić. Neću to doznati sa spomenika, toliko ohrndanog da je pretvoren u komad bijelog betona išaranog sitnoslovnim potpisima. Vide se još samo rupe od čavala kojim je, bit će, bila prikovana ploča s natpisom o Radunu. Poginuo je, u rujnu 1944., baš ovdje u pokušaju partizana da oslobode Rožaje. Zanimljivo je to da je NVO „Avlija“ prije dvije godine vrlo temeljito obnovila spomenik, postavivši ogradu, klupe, kante za smeće i koješta drugo. Ničega toga, međutim, više nema. Za kategoriju „Jesmo mi antifašisti, al' nemoj mi pravit' spomenik tamo nekom Radunu Đukiću“. Tako je to: uzalud je ginuti za ideale ako ti ime nije „pravo“.

M.J. | Bljesak.info / Crkva Ružica

Partizanski spomenik u gradu, ukrašen dopadljivim reljefom, još uvijek je „u životu“. Tamo je „pravih“ imena puno više pa zasad nema krize. Spomenik sam očekivao i na visokom metalnom stupu na Trgu IX crnogorske brigade, ali sam na vrhu ugledao nekakav odašiljač, relej, šta li je…

To je to. Mašem Rožajama, možda je zbogom, možda doviđenja. Mrtvo mi odzdravljaju samo nekadašnji dimnjaci nekadašnjih tvornica.

Da, htjedoh i na izvor Ibra, desetak kilometara od grada, ispod planine čudnog naziva Hajla, ali se, kad mi rekoše da ima jedno sedam kilometara prilično lošeg makadama, dadoh odgovoriti. Eto me čim asfaltiraju :)